Službena vozila kao porezna meta
Kada se kaže “službeno vozilo”, misli se na svako vozilo koje je osigurao poslodavac. Sama činjenica da je poslodavac pribavio dotično vozilo znači da se radi o službenoj - poslovnoj imovini, a iz toga dalje proističe da se ono mora tretirati kao svaka druga poslovna imovina. Osnovna pretpostavka je da se takva imovina koristi za službene - poslovne svrhe, mada nije nemoguće (a pogotovo nije zabranjeno) da se ona koristi u privatne svrhe radnika, članova rukovodstva i drugih tijela, vlasnika, vanjskih saradnika ili drugih lica. Kako god da se koristi, sâmo postojanje službenog vozila znači da će to biti zanimljiva “meta” inspektora u poreznoj kontroli.
Postoje teme iz prakse koje zovem vječitim. To su one teme koje neprestano izazivaju pitanja korisnika Reviconovog konsalting centra. Takve teme kod kolega često izazivaju neku nesigurnost, bez obzira na to koliko često se o njima govorilo. Jedna od njih je upotreba službenih vozila, pogotovo ako se ista koriste (i) u privatne svrhe. Najvjerovatnije je to posljedica postojanja velikog broja isprepletenih pravila koja tretiraju razne segmente ove priče. Pri zaključivanju šta je pravi odgovor moraju se u obzir uzeti razni relevantni elementi: kakvo je vozilo u pitanju, kako se koristilo, vode li se evidencije o načinu i obimu korištenja, čime se može pravdati službena upotreba, šta je odlučeno u pogledu računanja vrijednosti eventualne neposlovne upotrebe, hoće li se tako utvrđeni iznos potraživati od fizičkog lica ili ne, kako to utječe na tretman u smislu propisa o PDV-u, kakav je tretman svega toga u poreznom bilansu… i možda još ponešto. Konačan odgovor za svaki konkretni slučaj je uvijek kombinacija odgovora na navedena potpitanja. Jedan nedavni seminar me ponukao da pogledam koliko puta smo o ovome pisali u “Poreznom savjetniku” i moram priznati da sam se iznenadio kad sam shvatio da je ova tematika tretirana samo kao dio nekih drugih, širih tema, a nikad kao samostalna cjelina sa cjelokupnim osvrtom na sve njene porezne aspekte. Nebrojeno mnogo puta se na Reviconovim seminarima govorilo o tome i isti toliki broj puta je to bilo sadržano u seminarskim materijalima, a ovo je prilika da se svi bitni porezni aspekti objedine na jednom mjestu, u jednom tekstu. U prvom redu su to aspekti poreza na dohodak i doprinosa (jer je to najšire i najzahtjevnije), ali ne treba zaboraviti ni aspekte poreza na dobit i poreza na dodanu vrijednost, mada je to jednostavniji dio ove teme pa ćemo to spomenuti u završnim dijelovima teksta.
Upotreba službenog vozila
Kada se kaže “službeno vozilo”, misli se na svako vozilo koje je osigurao poslodavac. To može biti vozilo koje je u vlasništvu tog poslodavca, ali može biti i vozilo koje je poslodavac unajmio od drugih lica. Činjenica da je poslodavac pribavio vozilo znači da se radi o službenoj imovini, a iz toga dalje proističe da se mora tretirati kao svaka druga službena imovina. Osnovna pretpostavka je da se ista koristi za službene svrhe, mada nije nemoguće (a pogotovo nije zabranjeno) da se koristi i u privatne svrhe radnika, članova rukovodstva i drugih tijela, vlasnika, vanjskih saradnika ili drugih lica. Kako god da se koristi, sâmo postojanje službenog vozila znači da će to biti zanimljiva “meta” inspektora koji će vršiti poreznu kontrolu. Službena upotreba službenog vozila je prirodna stvar i, naravno, porezno prihvatljiva u svakom smislu. Ipak, poslodavac mora imati dokumentaciju koja će inspektore uvjeriti da se to vozilo zaista koristilo za obavljanje poslovnih aktivnosti. To je preduslov za izbjegavanje poreznih posljedica. U slučaju, pak, kada se službeno vozilo stavlja na raspolaganje fizičkim licima i za neposlovne, tj. Njihove privatne potrebe, onda poslodavac mora dodatno postaviti i pravila o načinu raspolaganja službenim vozilom, određivanjem hoće li se voditi evidencija o načinu upotrebe ili će se, nevezano za stvarni način upotrebe, pretpostaviti da postoji neposlovna upotreba. Takvo određenje zahtijevaju propisi o porezu na dohodak zbog priče o postojanju eventualnih koristi zaposlenika.
Za korištenje službenog vozila za stvarne poslovne namjene, poslodavac izdaje nalog kojim se radniku ili drugom fizičkom licu odobrava da koristi službeno vozilo za poslovne potrebe. Službena namjena je npr. Odlazak na službeno putovanje. Službenim se, također, smatra i korištenje za poslovne svrhe unutar kruga od trideset kilometara od uobičajenog mjesta rada radnika (tj. Loko vožnja koja, zbog nedovoljne udaljenosti, ne zadovoljava kriterije kvalifikacije kao službenog putovanja). Za stvarne poslovne potrebe je ključna dokumentacija iz koje se vidi da fizička lica zaista koriste službeno vozilo za potrebe obavljanja poslovnih zadataka. Naravno, službenom svrhom se smatra i iznajmljivanje drugim licima uz naknadu. Ništa od toga nije sporno ako postoje nalozi, fakture, ugovori, zapisnici, izvještaji i/ili druga odgovarajuća dokumentacija koja ide u prilog tvrdnji da je službeno vozilo korišteno u poslovne svrhe.
Računanje vrijednosti upotrebe službenog vozila
Službena vozila se, međutim, ne koriste uvijek i isključivo u poslovne svrhe. Nekad se tako dogovori s njima, a nekad se dešava da fizička lica i bez zvaničnog dogovora službena vozila koriste i za neke vlastite potrebe koje se ne mogu povezati Službena upotreba vozila je prirodna stvar i to, načelno, ne bi ni trebalo biti sporno za direktne poreze. Međutim, usmene tvrdnje da se putnički automobil koristio isključivo za poslovne svrhe poslodavca nisu dovoljne za porezne inspektore. Poslodavac mora imati dokumentaciju koja potvrđuje takve tvrdnje. Nemogućnost dokazivanja takvih tvrdnji izaziva obaveze po propisima o porezu na dohodak i doprinosima.26 POREZNI SAVJETNIK juli/srpanj – avgust/kolovoz 2023. POREZI s obavljanjem poslovnih zadataka. Upravo takve situacije su ono što izaziva porezne brige, kako za aspekt poreza na dobit, a pogotovo za aspekte poreza na dohodak i doprinosa.
U članu 10. Zakona o porezu na dohodak (“Službene novine Federacije BiH”, br. 10/08 do 65/13) je propisano da se (oporezivim) prihodom od nesamostalne djelatnosti smatra sve što zaposlenik primi od poslodavca po osnovu nesamostalnog rada za njega, i to nevezano za to je li prihod ostvaren u novcu ili u stvarnima, koristima, protuuslugama i slično (uz izuzetak stavki koje su izričito propisane kao neoporezive u čl. 5. i 6. Zakona te u pojedinim odredbama Pravilnika). Ovo je važno jer se oporezivim prihodom, a tako i osnovom za oporezivi dohodak od nesamostalne djelatnosti smatraju i tzv. Koristi koje zaposlenici ostvaruju od poslodavaca besplatnim korištenjem njegove imovine u privatne svrhe ili po cijeni koja je niža od uobičajene tržišne naknade koja bi za to bila plaćena.
Među tim koristima se, kao naročito raširena pojava, ističe upotreba službenih vozila poslodavaca u privatne svrhe zaposlenika. To je posebno izdvojeno u članu 10. stav 3. tačka 1. Zakona, a detaljnije je razrađeno kroz čl. 16. i 17. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak (“Službene novine Federacije BiH”, br. 47/21 do 5/23). U navedenim članovima Pravilnika se ponavlja da se privatna upotreba službenih vozila od strane zaposlenika smatra njihovom oporezivom korišću i dodatno se određuje kako tu korist treba vrijednosno izraziti.
Tada do izražaja dolazi značaj interne politike poslodavca. Ranija rješenja iz propisa o porezu na dohodak, koja su bila na snazi do ljeta 2021. godine, nisu bila naročito fleksibilna. Poslodavac nije imao mogućnost da bira na koji način će utvrđivati vrijednost zaposlenikove upotrebe službenog vozila u privatne svrhe. Ranije je bilo obavezno da se vodi evidencija o načinu upotrebe službenih vozila. Nasuprot tome, rješenja iz sadašnjeg Pravilnika nude određeni nivo fleksibilnosti jer poslodavac može odabrati želi li “natjerati” zaposlenike na vođenje evidencije o načinu upotrebe vozila koja su im stavljena na raspolaganje - ili od njih to neće tražiti. Ako od zaposlenika bude tražio vođenje evidencije, poslodavac treba primjenjivati posebno propisanu metodu utvrđivanja vrijednosti eventualne privatne upotrebe službenog vozila. Ako od zaposlenika ne bude tražio da vode evidenciju, podrazumijeva se da postoji privatna upotreba i ista se u tom slučaju može vrijednosno izraziti na jedan od dvaju propisanih načina.
Drugim riječima, samo se vođenjem evidencije može dokazati da službeno vozilo nije korišteno u privatne svrhe. U protivnom, cijena nevođenja evidencije je obavezno obračunavanje privatne upotrebe na jedan od propisanih paušalnih načina vrijednosnog izražavanja.
U članu 16. stav 2. Pravilnika je utvređeno da se vrijednost zaposlenikovih prihoda u stvarima i uslugama (a upotreba službenog vozila u privatne svrhe je za zaposlenika primljena usluga) utvrđuje prema tržišnoj vrijednosti sa uračunatim porezom na dodanu vrijednost. Kada bi ostalo na tome i kada bi se doslovno primjenjivalo, za slučaj upotrebe službenog vozila u privatne svrhe bi to značilo da se vrijednosno izražavanje takvog primanja zaposlenika treba utvrditi poređenjem sa cijenama najma vozila od npr. Rent-a-car kuća. Ipak, Pravilnik je to pojednostavio, na način da je u članu 16. stav 4. tačka c) propisao da se vrijednost upotrebe službenog vozila u privatne svrhe zaposlenika, onda kada se vodi evidencija, računa tako što se pređena privatna kilometraža množi sa 15% cijene naftnih derivata po pređenom kilometru. Izuzetak su ekološki prihvatljiva vozila (tj. Električna i hibridna vozila) za koja je, naknadnim dopunama, u istu odredbu ubačeno da se vrijednost primanja zaposlenika tada računa tako što se broj privatnih kilometara množi sa 0,30 KM.
